STR Komision Lov i ribolov

Kategorije

Vajmarac - siguran aporter

Vajmarac - siguran aporter

 

20 stvari zašto je Vajmarac najuniverzalniji lovački pas

                                      II-deo 

6. Vodljivost kao karakteristika lovačkog psa Vajmarca


    Još jedna osobina vajmarca se izdvaja i govori u prilog da je vajmarac najuniverzalniji -
najsvestraniji lovački pas. Ta osobina se zove vodljivost. Mnogi ovu osobinu mešaju sa poslušnošću
jer je razlika veoma mala i samo mali broj vlasnika je može prepoznati onako kako treba. Osnovna
razlika je u tome što se poslušnost kod psa može naučiti a vodljivost se stiče prenošenjem gena
prilikom rodjenja i urodjena je osobina. Vodljivost se ogleda u tome da li pas u radu prati svog
vlasnika i na koji način. Vajmarac je pas koji ima urodjenu izraženu vodljivost koje predstavlja
dopunu osobine privrženost. Ona se ogleda u tome da pas, bez ikakve prethodne obuke, koji se prvi
put izvede van prostora u kojem živi prati svog vlasnika.
    Naravno većina pasa to radi dok su mali jer u vlasnicima vide vodju čopora i svog zaštitnika u
novonastalim situacijama. Medjutim kako pas raste i kako spoznaje spoljni svet sve više postaje
samostalan. Tada dolazi do izražaja urodjena osobina koja se naziva vodljivost koja omogućava lovcu
da bez mnogo truda i rada ima psa koji će ga pratiti šta god on radio tokom kretanja korz prirodu i
dok se nalazi u lovu. To praktično znači da će pas biti od velike pomoći svom vlasniku u pretrazi
terena, u pronalasku ranjene divljači, u pronalasku odstreljene divljači,...
    Najslikovitije bih opisao ovu osobinu jednim opisom situacije iz praktičnog lova i naglasiću gde je ta
tanka linija i razlika izmedju vodljivosti i poslušnosti.
    Kretanjem kroz lovište u potrazi za predmetnom divlači lovac se kreće nekom unapred odredjenom
putanjom. Medjutim često same prilike u lovu nalažu da se sa te putanje i skrene. Naravno pas ne
zna tu vašu putanju već se trudi da bude u vašoj blizini. Svaka od ovih situacija, koja znači drastičnu
promenu pravca kretanja, psu može da napravi problem jer se on svakako prilagodjava vašem tempu
i pravcu kretanja. Kod potrebe da se naglo promeni pravac većina vlasnika mora da izda komandu
svom psu kako ne bi otišao u pogrešnom pravcu i kako se ne bi suviše udaljio od svog vlasnika. Kod
vajmaraca je izraženo da u takvim situacijama maltene uvek unapred osete te situacije i bez ikakve
komande promene svoje kretenje kako bi se prilagodili novonastaloj situaciji.
    Ovo je veoma bitno jer često u takvim situacijama svaka komanda, zvižduk ili glas može da utiče na
divljač i smanji mogućnost odstrela. Zbog toga je veoma bitno da pas bude vodljiv i da bez ikakve
komande može da isprati sve takve situacije. Naravno često u tim situacijama dolazi i do odstrela
diljači pa je pravovremena reakcija psa od presudne važnosti kako bi se pronašla pogodjena divljač

jer je vreme koje lovac može da izgubi dozivajući psa presudno da se divljač ne bi ranjena izvukla na
mesto na kojem će je kasnije biti veoma teško pronaći.
    Moje iskustvo kroz višegodišnji rad sa vajmarcima, a uporedjujući ga i sa ostalim rasama koje sam
imao, govori da su to psi koji imaju izraženu ovu izuzetno poželju osobinu.

7. Sigurnost pri markiranju, stajanju na pronadjenoj divljaci


    Vajmarac je prema klasifikaciji medjunarodne kinološke federacije svrstan u grupu 7. u kojoj
se nalaze psi koji stajanjem označavaju gde je divljač. Pored svih ostalih stvari koje vajmarac radi
veoma uspešno i stajanje je osobina koju je razvio i usavršio tako da sa velikom sigurnošću pronalazi
divljač i stajanjem pokazuje gde se nalazi. To je i jedna od disciplina koja se isituje i na prolećnom VJP
i na jesenjem HZP uzgojnom ispitu i veoma je važna kada je uzgoj ove rase u pitanju. Jedinke koje ne
pokazuju odgovarajuće stajanje na divljač ne mogu da polože ispit i samim time ne bi smeli da se
koriste u daljem uzgoju. Pored ispita ova osobina je veoma važna i u praktičnom lovu i što je pas
bolje radi to je zadovoljstvo lovca veće. Osobina stajanje na divljač je urodjena osobina i praktično je
nemoguće psa naterati da je radi ukoliko nije stečena samim rodjenjem. Ono što karakteriše rasu
Vajmarac jeste da im je stajanje sigurno i da je stajanje gotovo isključvo kada se naidje na divljač. Za
usavršavanje je potrebno treninga, ali uglavnom veoma retko se sreće kod ove rase stajanje na miris
kada se divljač već izvukla na pristojnu udaljenost. Neki ovo smatraju nedostatkom dobrog njuha
medjutim praksa je pokazala da je ovakav vid stajanja najpoželjniji u praktičnom lovu. Naravno i kod
njih je moguće da se divljač izvuče i da je pas nakon, takozvanog kulea, pronadje i ponovo stane.
    Kada pas usaviši ovu radnju kroz iskustvo nepogrešivo dovodi lovca do divljači i sigurno staje dajući
sasvim dovoljno vremena lovcu da pridje i nakon podizanja ima dovoljno vremena za siguran odstrel.
Vajmarac nije pas koji će stajanjem pokazivati samo pernatu divljač, on izuzetno uspešno staje i na
svu dlakavu divljač, lisicu, zeca, šakala,..., ne računajući krupnu divljač poput divlje svinje na koju
pokazuje sasvim drugi način rada. U mom lovačkom iskusrtvu sa vajmarcima sasvim dovoljno
nezaboravnih situacija je bilo kada su psi markirali, stajanjem pokazivali, divljač poput šakala i lisice.
Te situacije su mi omogućile da se toj, inače izuzetno opreznoj divljači, približim na rastojanje manje
od jednog metra. Naravno nakon podizanja to mi je ostavljalo sasvim dovoljno vremena za siguran i
precizan odstrel i situaciju koja će mi ostati urezana u sećanju.

8. Vajmarac - siguran aporter


    U lovu važi i jedno pravilo da nikada ne treba odustati od traženja pogodjene divljači jer je
izgubljena divljač gubitak i za prirodu, i za lovca. Zbog toga je važno da svaki lovac ima pored sebe
psa koje može nazvati sigurnim aporterom, u rasi vamarac to definitivno može imati. Ono po čemu je
vajmarac poznat jeste rad nakon pucnja. U taj rad spada i aport odstreljene divljači. Genetski
predodredjen za ovaj rad vajmarcu treba vrlo malo obuke kako bi savladao pronalazak i donošenje
odstreljene divljači. U tome mu svesrdno pomaže nagon za deljenjem plena pa se često može desiti
da vam pas pronadje divljač koju pronadje u lovištu donese i ako je ona u stanju raspadanja. Naravno
to je jedna veoma neprijatna situacija u kojoj definitivno treba ispoštovati psa jer je uradio upravo
ono što mu je duboko usadjeno u genima. Sve ovo pišem iz razloga kako bih što bolje objasnio
razloge zbog kojih je vajmarac jedan od najboljih pasa za aportiranje divljači kako sa suvog tako i iz
vode. Svaki pas se može naučiti da aportira odstreljenu divljač, medjutim pojedini psi to nauče uz
prisilu, takozvani MUS aport, a drugi, medju koje spada i vajmrac, jeste razvijanje nagona za podelom

plena. Razlika izmedju ova dva načina donošenja, aportiranja, odstreljene divljači je u tome što pas
koji je prošao MUS obuku to radi nekako mehanički, bez preteranog žara, odnosno liči na psa koji
bezgrešno sluša svog vlasnika. Dok pas koji je do savršenog aporta došao na drugi način to radi sa
velikim žarom i voljom što u mnogome pojačava utisak i doživljaj koji lovac svakako treba da ima
uživajući u radu sa svojim psom. Ovo je takodje bitno kada se bira pas koji će se koristiti u uzgoju jer
naučene osobine se ne prenose sa generacije na generaciju već samo one urodjene pa se na taj način
obezbedjuje da i naredne generacije svojim vlsnicima uz malo rada donesu maltene svaku
odstreljenu divljač. Sve ovo što sam naveo a što vajmarac u stvari i poseduje svrstava ga u grupu
pasa koji se mogu slobodno nazvati najsigurniji aporteri.

9. Otpornost na teške uslove lova


    Sezona lova u većini zemalja se odvija u hladnijem delu godine, odnosno zimskim mesecima.
Ti uslovi često mogu da budu i veoma neprijatni, hladnoća i sneg često su uobičajene situacije u
kojima se odvija lov. Vajmarac kao jedna veoma zdrava rasa može se reći i da je veoma otporna na
takve uslove. Ne često lovi se i kada su temperature ispod 0. Naravno pas treba da za takve stvari
bude i pripremljen, što se postiže obezbedjivanjem adekvatnih životnih uslova, kvalitetnom
ishranom i redovnim izvodjenjem psa. Iako je kratkodlaka rasa mnogo lakše podnosi hladnoću od
vrućine jer i sama oblast u kojoj je pas nastao je takva da ima klimu, koja u mesecima kada je lov u
punom jeku, obezbedjuje veoma hladno vreme sa dosta snežnih padavina. Kroz nastanak rase to je
uticalo da pored izuzetne lepote ovaj pas ima i veliku otpornost na loše vremenske uslove.
    Sve ovo se ogleda u tome da lovac u tim situacijama više treba da vodi računa kako će se on obući i
zaštiti od zime nego o tome kako će njegov pas vajmarac to podneti. Naravno sami loši vremenski
uslovi ne utiču na kvalitet rada. Može se reći da pas u takvim uslovima radi bolje nego kada ga muči
vrućina. Moje iskustvo je takvo da je većina lovne sezone takodje u zimskom periodu i da ne mali
broj lovova bude na temperaturama ispod nule. Pored dobre pripremljenosti na lov u teškim
uslovima pas treba da poseduje i takve predispoziciji. Vajmarac je definitivno pas koji u svojim
genima ima sve što jedan pas treba da ima kada se radi o lovu po lošim uslovima. Bez obzira na
kratku dlaku vrlo često ima i veoma gustu podlaku koja mu omogućava da sa lakoćom prebrodi i
veoma hladno vreme. Na to je verovatno uticalo i to da je nastajao u oblasti koja takodje ima veoma
hladne i duge zime koje su mu usadile u gene to izuzetnu otpornost koju poseduje.
    Druga veoma bitna stvar kada govorimo o teškim uslovima lova jesu izuzetno teški i neprohodni
tereni. Tu dolazi do izražaja inteligencija ovih pasa koji će sa lakoćom savladavati i najteže prepreke
sa minimalnim utroškom energije. Pri tome učinak u lovu će biti iznenadjujuće dobar, takva su bar
moja iskustva u višegodišnjem korišćenju vajmarca u lovu.

10. Istrajnost u radu


    Da bi jedan lovački bio dobar lovački pas mora da poseduje i dovoljnu dozu istrajnosti jer
divlač često veoma uspešno zavarava svoje tragove raznim trikovima. U takvim slučajevima
nedovoljno istrajan pas može da zaluta izgubi pravi trag i na taj način ne omogući lovcu priliku za
odstrelom. Kada je vajmarac u pitanju njegova istrajnost je na izuzetno visokom nivou, takvo je moje
iskustvo u lovu sa njima. Praktično se može reći da pas nikada ne odustaje u nameri da dovrši radnju
koju je započeo. Tako da je dovoljno da pas uoči da je divljač odstreljena i da je pala da bi uložio sav
svoj trud u pronalaženju iste. Nekada je to veoma lako jer je divljač pala na lako dostupnom mestu i

nije se pomerila, dok je u drugim situacijama dovolno da se pomerila i nekoliko metara po teškom
terenu i u mnogome otežala pronalazak.
   To i jesu one situacije gde se na delu može videti istajnost pasa ove rase za koju se može reći da je na
takvom nivou da retko koja rasa može da im tu parira.

 

                                                               

                                                                                                                                              Vlada Kutlesic-Veliko Gradiste

                                                                                                                                                              06.07.2021.g.